Više od igre

Kako smo preživeli Istanbul

  • Aleksandar Atanasijević o najčudnijem putovanju u dosadašnjoj karijeri

 

Dnevnik nisam pisao još od malena, a ni tada nisam bio nešto specijalno vičan tome da svoje svakodnevne događaje „arhiviram“. Zato i ne znam hoću li sada uspeti na pravi način da dočaram sve ono što nam se desilo na putu od Beograda do Teherana. Ono „i nazad“ ne pominjem, jer je povratak protekao kao što bi trebalo da budu sva putovanja u današnje vreme.

Ali, krenimo redom. Sve je bilo planirano još mnogo dana ranije, kao što se to radi u velikim i dobro organizovanim reprezentacijema, kakva je naša. Još smo se šalili da ćemo u Teheran stići pre Iranaca, sa kojima smo igrali par dana ranije utakmicu u Beogradu. Ponedeljak uveče, 27. juni, stižemo na aerodrom gde je planiran put za Istanbul. Ali nevreme koje je poslednjih godina u letnjem periodu vrlo često, najpre je odložilo, a onda i otkazalo naš let. Kiša, vetar, nevreme u pravom smislu te reči. To je neka sila protiv koje se ne može. Nisu to protivnički igrači, da se sa njima nadmudruješ, ovo je priroda, sa njom nema dogovora, uvek je onako kako ona kaže.

Sada ide onaj deo koji nikad neću zaboraviti, a verujem i svi moji saigrači i stručni štab. Prošlo je 24 časa od neuspelog pokušaja polatenja za istanbul, usledio je novi. Bilo je vedro, jedva smo čekali da sednemo u avion, domognemo se Istanbula, popijemo tursku kafu i kasnije „zalegnemo“ na putu za Iran. Ali zbog problema sa strujom, trebalo je još malo da sačekamo, pola sata. Hoćemo li više krenuti O tih 30 minuta evo i dan danas, često razmišljam. To je ono „šta bi bilo kad bi bilo“ i dobro je što nikada nećemo saznati. Let je bio miran, opušten reklo bi se, kad smo u jednom momentu, posle zvučnog signala, očekujući neku poruku tima visine leta i spoljašnje temperature, dobili jasnu i glasnu informaciju da se na aerodromu u Istanbulu desio teroristički napad. Sa takvim stvarima se ne šali, pa smo odmah shvatili sve najozbiljnije moguće. Sleteli smo bez problema, ali i bez mnogo komentara, a tada je usledila nova „komanda“, ostajemo u avionu do daljnjeg, jer nisu svi teroristi pohvatani. Te stvari smo samoaerodrom gledali u filmovima. Tada mi je prvi put pala na pamet rečenica: „Šta bi bilo da smo krenuli na vreme“. Prema prvim planovima, trebalo je da ostanemo u avionu nekih sat vremena. Niko nije ni razmišljao o nastavku puta, znalo se da te noći nećemo dalje, da ostajemo u Istanbulu. Samo je bilo pitanje kada ćemo naustiti aerodrom. Svako je u sebi preživljavao određenu dramu, priče je bilo vrlo malo. Konektovali smo se na internet, tražili neke podatke o dešavanjima, ali su informacije bile šture, mahom kratke, koje su se završavale sa „uskoro opširnije“. Naravno, rodbina i prijatelji su se interesovali šta je sa nama, brinuli se za nas, ali smo im javili da je sve „pod kontrolom“. Pustili smo i par poruka preko društvenih mreža. Nedugo zatim, javljeno je da su teroristi savladani, da su neki od njih izvršili samoubistvo aktivacijom eksplozivnih naprava. Znači, uskoro izlazimo. Ali trebalo je prvo zbrinuti one koji su sleteli pre nas, koji su bili na aerodromu, a bilo ih je više od pet hiljada, pa tek onda nas koji smo stigli kasnije. Čekali smo na kraju piste koji je bio malo udaljen od same zgrade aerodroma, za svaki slučaj.

Došlo je vreme da napustimo avion, ponoć je prošla odavno. Trebalo je proći kroz aerodromsku zgradu, gde se nekoliko sati pre toga odvijalo nešto strašno. To nešto smo imali prilike da vidimo u jednom hodniku, iako su neki delovi već bili ograđeni zavesama. Osećao se miris paljevine, dima, dinamita, šta već, ne znam ni sam. Bilo je i tragova gelera ili od metaka, krvi, ali smo samo gledali ispred sebe, želeći da što pre napustimo taj prostor. Milicije je bilo na svakom koraku, bili su mirni, pribranu, upućivali su ljude na pravu stranu. Tada sam se drugi put zapitao „Šta bi bilo da smo krenuli na vreme“. Ali opet o odgovoru nisam mislio. Skupili smo se i krenuli ka hotelu.

Smestili smo se, a odavno je bilo svanulo. Ono vreme kad se nekad „zaglavi“ u provodu, pa se ne zna da li se kaže „laku noć“ ili „dobro jutro“. Nekako smo zaspali i to prilično lako, s obzirom šta smo doživeli. Kada sam se probudio, mislio sam da sam imao loš san, a onda sam shvatio da su nam se neke stvari stvarno desile. I opet ono pitanje… Odgovor nikad nećemo saznati, definitivno. I bolje što je tako. Prirodna sila, u vidu kiše, grmljavine i olujnog vetra nas je omela da krenemo u ponedeljak. Neka druga, ali sasvim sigurno isto sila, poigrala se sa strujom na aerodromu „Nikola Tesla“ dan kasnije i nije nam dala da krenemo na vreme. Srećom, šta drugo da kažem.