Intervjui

BRUNO REZENDE – Samo nam je zlato u mislima

 

Spada u red najboljih organizatora igre na planeti i igra za selekciju zemlje u kojoj se „važe“ samo najsjajnija odbojkaška odličja. Važio je u početku za „sina slavnog oca“, ujedno i selektora nacionalnog tima, što mu je na leđa stavilo već u startu teret sa kojim je morao da se nosi, a i dan danas postoji. Ali sam Bruno Rezende iz dana u dan opravdava sve što je u njega uloženo, a sa druge strane „zapušava usta“ i tera da promene mišljenje svi oni koji nisu u njega verovali.

Kada nije u reprezentaciji, igra za ekipu Modene, koja je prošle godine u najjačoj ligi na svetu, osvojila sve trofeje. On je bio „dirigent“, a njegov orkestar, u kome su među prvim violinama bili i naši Miloš Nikić i Nemanja Petrić, je svirao besprekorno. Sa selekcijom Brazila je gostovao u Beogradu, a o popularnosti u glavnom gradu Srbije najbolje govori i to da je izašao sa terena tek kada su mnogi njegovi saigrači napuštali svlačionicu i posle meča išli ka autobusu.

– Volim Srbiju i uvek mi je prijatno kad dođem. Kao zemlja nije toliko velika, čujem da ima sedam milona stanovnika. Pa samo toliko ima Rio de Žaneiro. Zaista impresivno deluje da tako mala zemlja ima toliko dobrih sportista, odbojkaša prvenstveno. To me zadivljuje. Igrao sam s Urošem, Milošem i Nemanjom, ne samo da su dobri igrači, već sjajni momci. Posle svega toga, a i utakmica protiv selekcije Srbije sve ove godine i u svim delovima sveta, mogu slobodno da kažem da da osećam neku povezanost i poštovanje prema srpskoj odbojci. I ne samo odbojci, znam da ste uspešni u još mnogo sportova.

Kažu da Srbi i Brazilci imaju sličan mentalitet i kulturu. S obzirom na česta gostovanja u našoj zemlji, koje su razlike, a koje sličnosti po tom pitanju?

– Ljudi u Srbiji su veoma jaki kao ličnosti, jer ako se ne varam pre manje od dve decenije ovde je bio rat. Mislim da je upravo to dalo snagu ljudima i celoj državi, da se uzdignu. Brazilski narod nije prošao kroz tako nešto, srećom, ali mi se čini da mu nedostaje taj osećaj zajedništva koji je ovde uočljiv. Velika sličnost Srba i Brazilaca je što se svi mahom smejemo, bar koliko sam ja uspeo da primetim. Volimo da izlazimo, da se družimo. Često sam se sretao sa ljudima drugih nacija koji su prilično hladni, kao da postoji neki jaz između nas. Sa Srbima uvek osećam povezanost, brzo se „kapiramo“, volimo da uživamo u životu, da se družimo, izlazimo na večera, da slavimo… Zato mi odgovara kad imam Srbe pored sebe.

Često su prijatelji, ali još češće ljuti rivali na terenu. Neće ih biti na Olimpijskim igrama u Brazilu. Da li je to iznenađenje?

– Ne samo da je iznenađenje, nego ogromno iznenađenje. Svesni smo da mnogo kvalitetnih selekcija iz Evrope neće učestvovati u Riju. Da igra, reprezentacija Srbije bi svakako bila među kandidatima za medalju. To je kvalitetan tim u kome ima iskusnih igrača, kakvi su recimo Stanković, Podraščanin i Nikić, ali i izuzetno talentovanih poput Kovačevića, Atanasijevića, Jovovića i Lisinca. Verujem da to što neće igrati na Olimpijskim igrama, neće uticati na njih, a već mogu da prognoziram da će se na svim narednim takmičenjima boriti za neku od medalja.

Kada se pomenu Olimpijske igre, još u Brazilu, verovatno je suvišno postavljati pitanje šta vaša selekcija očekuje od tog takmičenja?

– Imamo samo jedan cilj, a to je zlatna medalja. Prethodna dva puta smo stigli do finala, ali smo u njima poraženi. Ovog puta igramo kod kuće, pred svojim navijačima, na domaćem terenu. San je samo jedan – zlatna medalja. Sa druge strane smo svesni da pored nas, ima najmanje još pet selekcija koje imaju pravo da se nadaju istom odličju. To su Amerika, Rusija, Francuska, Poljska i Italija. Svako od njih ima potencijal za najviši plasman. Kada je brazilski tim u pitanju, svi imamo zajednički san koji sam pomenuo. Trudimo se da svakim treningom budemo korak bliže ostvarenju cilja.

Da li je način na koji ste izgubili finale u Londonu, kada ste u finalu vodili sa 2:0, a izgibili sa 3:2, dodatni motiv ili stvara dodatni pritisak, upravo i zbog činjenice da će sve oči brazilske javnosti, i ne samo njihova, biti uprte ka vama?13516710_1033114953403532_7513811393203710675_n

– Trudimo se da razmišljamo drugačije, da na sve gledamo sa pozitivne strane. Pritisak već osećamo, to nema dileme, jer u poslednjih 15 – tak godina smo u samom vrhu svetske rang liste i uvek smo u finalima. To je već dovoljan podatak koji govori kako se gleda da naš tim i šta se očekuje. Dodatni pritisak koji dolazi činjenicom da smo domaćini Olimpijskih igara skoro da nije ni potreban. Moramo sve te stvari da okrenemo u svoju korist, odnosno da to što igramo na domaćem terenu. Pred svojim vernim navijačima, bude naša prednost, da nam ide u korist.

Kada je već reč o pritisku, to je izgleda nešto na šta si navikao, s obzirom da je selektor nacionalnog tima tvoj otac. Da li su te u javnosti zbog toga gledali „duplim očima“, i kada prestaje vaš odnos otac – sin i postaje odnos trener – igrač?

– Seniorskom timu sam se priključio 2006. godine, kao treći dizač, kada je neprikosnoven bio čuveni Rikardo. Znam da su se mnogi, naročito u brazilskim medijima pitali u stilu „Ko je ovaj mali“ i konstatovali „Aha, to je njegov sin“. Bilo je prilično teško da se nosim sa tom vrstom, rekao bih „medijskog opterećenja“. Morao sam puno da radim da bih svima dokazao da sam tu gde jesam zato što vredim, zbog talenta i rada, a ne jer mi je Bernardo Rezende otac. U početku je naš odnos u reprezentaciji bio težak, da ne kažem komplikovan, jer u bilo kojoj profesiji nije lako raditi kada ti je šef – otac. Nije mi bilo jasno zašto je tako strog i rigorozan prema meni. Danas, sa ove tačke gledišta, jasno mi je zbog čega vrši pritisak na mlade igrače. Mislim da je posle svih ovih godina naš odnos na mnogo višem nivou, ne samo na terenu, već i van njega. Imamo jasne, profesionalne stavove kada smo na terenu i trudimo se da budemo što bolji igrač i trener za naš tim. Ne znam kada naš odnos otac – sin postaje odnos trener – igrač, o tome nisam razmišljao, možda od momenta kada počne rad sa reprezentacijom.

Da li se nekad desilo, makar u početku, da ga osloviš sa oče ili on tebe sa sine?bruno

– Nikad. Od prvog momenta imamo izuzetno profesionalan odnos. Stvarno se nikad nije desilo da ga na treningu ili utakmici oslovim sa oče ili on mene sa sine. Mislim da je to nemoguće.

Da li si zadovoljan dosadašnjom karijerom i kakvi su tvoji planovi za budućnost?

– Kako da ne, sada sam jako srećan. Pre četiri godine, kada smo izgubili pomenuto finale Olimpijskih igara u Londonu to nije bio slučaj, jer smo doživeli težak poraz. Nismo ostvarili svoje snove. Od tada pokušavam da napredujem, prvennstveno da bolje razumem sebe, da budem pozitivan i srećan u svakoj situaciji. Shvatio sam da da igramo na vrlo visokom nivou protiv dobrih timova, da pružamo mnogo kao tim i da možemo da pobedimo svakoga, što i jeste bio slučaj u poslednjih godinu dana. Moja igra je postala sve bolja, igrajući u reprezentaciji i Modeni. Sada ću imati priliku da igram na Olimpijskim igrama pred svojim navijačima i zbog toga mislim da sam blagosloven. Trudiću se da u budućnosti budem još srećniji i pozitivniji na terenu, više nego ikad.

Kada se sve uzme u obzir, ili bar neke stvari koje je Bruno Rezende ovde naveo, vezano za Srbiju, naš narod generalno, saigrače iz naše zemlje, pa njegova iskrenost i velika želja da pred svojim navijačima postane besmrtan sa svojom sesddefaultlekcijom i napokon osvoji olimpijsko zlato, a opet znajući da, na žalost, plavi tim ne učestvuje u Rio de Žaneiru, neće biti iznenađujuće da veliki deo naših ljubitelja odbojke dlanovima i srćem bude upravo uz „karioke“.

 

 

Dobar igrač i savršen sin

Zanimljivo je čuti i mišnjenje Bernarda Rezendea o Brunu kao igraču:

– Mislim da je dobar. Oduvek je bio disciplinovan, ima talenat kao i drugui igrači, lider je na terenu, dobro organizuje igru. Jako je koristan i klubu i reprezentaciji. Pozicija kao što je njegova, zahteva da bude vođa, a on ima taj talenat da vodi tim.

A kakav je kao sin?

– Isto dobar. Savršen.

 

 

A od srpskog – psovke

Igrajući sa našim igračima, Urošem Kovačevićem, Milošem Nikićem i Nemanjom Petrićem, da li si naučio neke reči?

– Samo one loše – kaže uz osmeh Bruno Rezende. – Srpski jezik se u mnogome razlikuje od portugalskog koji se govori u mojoj zemlji. Kada bi neko od njih napravio neku grešku na treningu, često se desi da opsuje. A onda ja pokušam da ponovim tu rečenicu ili reč. Završi se sve najčešće tako što se siti ismejemo.

Znači znanje srpskog Bruna Rezendea je slično kao i kod većine stranih sportista koji igraju sa našim igračima.