Medalje

SLOBODAN BOŠKAN – OSTRAVA 2001. – Kraljevi ujedinili krune

Još je odbojkaška, tada Savezna Republika Jugoslavija, bila delimično u euforiji zbog zlatne medalej koju su naši najbolji odbojkaši osvojili na Olimpijskim igrama u Sidneju, a stizala su nova takmičenja. U 2001. godini su po planu bila dva velika takmičenja, jedno je bila Svetska liga, koju je „plava četa“ već tradicionalno igrala, a drugo, daleko značajnije, Evropski šampionat. Odbojka je u našoj zemlji bila i te kako popularna, imala je iz dana u dan sve više pristalica, igrači su bili prepoznatljivi na svakom koraku, a usput su igrali i u najboljim evropskim klubovima, dok je i naša liga bila izuzetno kvalitetna i davala je mnogo kandidata za državni tim.

Mnoge stvari se nisu razlikovale u odnosu na ranija leta i reprezentativne obaveze, osim jedne i te kako bitne. Po prvi put je na jedno takmičenje naša selekcja dolazila kao apsolutni favorit, kao veliki šampion, kao neko od koga strepe svi i kome se svi dive. „Samo“ po tome.

– Sigurno je da smo posle osvajanja Olimpijskih igara u Sidneju godinu dana ranije u očima mnogih bili viđeni kao najozbiljniji kandidati za osvajača evropskog zlata, jedine medalje u toj kolekciji koja nam je nedostajala, jer smo imali već srebro i dve bronze – seća se tih dana Slobodan Boškan, za koga su mnogi, sa pravom govorili, da je bio jedan od najzaslužnijih za dobre igre nacionalnog tima te godine od početka do kraja. – I ne samo što su nas drugi gledali na taj način, već smo se i mi tako osećali, kao favoriti. Sama atmosfera koja je vladala među nama i oko nas, nametala je očekivanja da se osvoji toliko čekano zlato i da se, sa prethodnim iz Sidneja, na neki način „ujedine krune“. Nismo bežali od odgovornosti, bili smo spremni da ispunimo očekivanja, kako svoja tako i „nacije“. I nismo razočarali, nikog.

Opet je Svetska liga, naravno uz sva uvažavanja ovak velikog takmičenja, služila da se tim regeneriše, da se ujedini forma, da se probaju neki novi, mladi igrači, ali naravno, i da se kroz mečeve sa najboljima na planeti dostigne „radna temperatura“ za ono najvažnije.

– Slična priča je i dan danas, jer mahom se mnoge selekcije okupljaju u etapama. Naravno, svi smo igrali u jakim klubovima, dobro radili tokom cele godine, a bilo nam je potrebno malo vremena da se regeneriše organizam. Zna se da se u Svetskoj ligi mnogo putuje, da ume da bude prilično naporno, ali sve je bilo kao i ranije. Uostalom, mnoge evropske selekcije koje su kasnije bile u Češkoj godinama igraju u tom ritmu.

U timu, u odnosu na Olimpijske igre u Sidneju, nije bilo Slobodana Kovača i Vladimira Bateza. Na njihova mesta su najozbiljnije tokom pomenute Svetske lige pretendovali Edin Škorić i Goran Marić. Prvi koji je već imao nekog reprezentativnog iskustva i drugi golobradi, u „naletu“. U Češkoj su naši reprezentativci dočekani onako kako dolikuje osvajačima zlatne olimpijske medalje, a imali su grupu u kojoj su igrali protiv Francuske, Poljske, Mađarske, Italije i Nemačke.

112-yugvsbra-20– Evropska prvenstva su uvek bila jaka, uvek se po nekoliko selekcija „unapred“ borilo za medalje. Tada su to bili večiti favoriti Rusi i Italijani pre svih, onda Francuzi, pa Holanđani, Poljaci… Mi smo kroz utakmice gradili samopouzdanje koje nas je kasnije dovelo do najboljih partija u najbolje vreme i velikog uspeha koji smo postigli.

Tih godina, naša selekcija je odigrala mnogo utakmica protiv Francuske. Generacija koju su činili Dekagre, Granvorka, Daken, Kape, Eno i ostali, nije bila ni malo naivna.

– Taman posla. Bili su od onih timova za koje se kaže da nam „ne leže“. Većinu utakmica smo igrali u četiri ili pet setova, svi su po običaju bili neizvesni, baš kao i taj premijerni u Ostravi. Svaki set mora dobro da se zapne. Dva seta smo ih iznenađujuće lako dobili, onda dva izgubili na razliku da bi u taj – breku bilo 15:13 u našu korist. To potvrđuje prethodne reči.

Usledio je meč sa Poljacima i glatkih 3:0, pa još jedan trijumf uz izgubljen set sa Mađarima.

– Mislim da su Poljaci tada imali izuzetno perspektivan sastav, koji je „stigao“ iz juniorske selekcije, koji je opet bio u vrhu na svetu, Kurek, Zagumni, Gruška i ostali. Možda su bili perspektivni, ali nam nisu dorasli kvalitetom. A i mi smo polako počeli da hvatamo dobar ritam. Tog meča sa Mađarima se, iskren da budem, i ne sećam. U svakoj grupi ima neki najlakši rival, to su oni bili.

A onda pravo iskušenje, duel svetskih odbojkaških velesila, Jugoslavija – Italija. „Azuri“ su do tada, kao i mi, imali tri pobede iz tri meča, ali je posle tog meča, samo naš tim bio neporažen.

– Naizgled ubedljivo i lako, jer je meč trajao samo tri seta, ali ni blizu toga. Kada igraš protiv Meonija, Papija, Gardinija, Bernardija, Gravine, Sartoretija… To je sve samo ne lak meč. možda je i za nas bilo iznenađenje tih 3:0, ali smo se dobro namučili.

Tada je već bio obezbeđen plasman u polufinale, jer su samo po dve prve reprezentacije iz grupe „ukrštale“. U onoj drugoj, sa po četiri pobede su se izdvojile Rusija i domaćin Slovačka. Našem timu je pobeda nad Nemačkom bila potrebna da bi „overio“ prvu poziciju.

boskan10– „Ispucali“ smo se protiv Italijana, očekivala se možda slabija partija, ali poraz niko nije očekivao. A upravo se to desilo. Nemci onako kako im „nalaže“ običaj, borbeni do krajnjih granica za svaku loptu, ali je kvalitet bio na našoj strani. Realno bi, posle svih dešavanja i „pražnjenja“ protiv Italije, trebalo da bude 3:1 za nas, ali… Sećam se da smo igrali prvi tog dana, da je taj poraz mogao da nas košta prve pozicije i da sam bio baš ljut i nezadovoljan posle meča.

Čekao se ishod duela Italije i Francuske…

– Gledali smo taj meč, a razmišljali kako smo sebi dozvolili da posle sjajne igre protiv Italije „uprskali“ na utakmici sa Nemcima. Jesmo imali obezebeđeno polufinale, ali ni jedan poraz nije prijatan, naročito pred polufinale. Rekao sam ranije da smo pobedama gradili samopouzdanje, tako da je ovo bilo malo neplanski.

Desilo se to da Francuzi pobedom u pet setova plave ostavili na čelu tabele, a da li su tome malo „kumovali“ Italijani, jer su u drugoj grupi Česi pobedom nad Rusima bili prvoplasirani, nikad se neće saznati. Bilo kako bilo, u polufinalu, Srbija – Rusija i Češka – Italija. I ako je poraz od Nemačke možda malo zabrinuo, kada su istinski majstori u pitanju, sumnje u njih nikako ne sme da bude. „Na muci se poznaju junaci“ govori naš narod, a oni su opet to postali.

– Postai smo prvaci Evrope, a da u polufinalu i finalu nismo izgubili ni set. I Rusi i Italijani sa „nulom“ – kroz osmeh se seća Boškan. – Isto su se proveli kao u Sidneju godinu dana ranije, samo je bio drugačiji raspored. Tada su Italijani bili u polufinalu, sada Rusi. Imali smo upravo zbog Sidneja psihološku prednost, bili smo uostalom bolji i od jednih i od drugih, kvalitetniji, dobro fizički pripremljeni…

Ono što su želeli, po šta su otišli, to su i ostvarili. Jednostavno, još jednom su potvrdili da im se mora verovati. A rekli su da idu po zlato.

– Uspeli smo da objedinimo dve zlatne medalje, olimpijsku i evropsku. Važili smo za najbolje, svi su nas napadali, ali nije im uspelo. Jednostavno, bio je to sjajan osećaj, nešto izuzetno. Kada je pala ta poslednja lopta… – zastao je Sloboda Boškan kao da se u tom momentu sećao svake reakcije posle pomenutog poena, a koji je baš on osvojio.

Malo je fotografija iz tog doba. Ona najlepša, kada naš tim stoji na pobedničkom postolju, sa osmesima i zlatnim medaljama oko vrata, je jedna od retkih. Tih godina je počeo kult da se uz reč uspeh stavljao najpre znak jednakosti, a onda reč balkon…

sddefault– To je tek bio doživlja za sebe. Mislim da smo tada na balkonu slavili dve medalje, jer godinu dana ranije, zbog poznate zategnute političke situacije, kada smo došli iz Sidneja, a to je bio 3. oktobar, nismo bili u prilici da proslavimo olimpjsko zlato. Možda je i zato, po jednom tmurnom i na momente kišovitom danu, došlo toliko ljudi da nas pozdravi. Skroz do ulice je sve bilo puno, bio je to neverovatan prizor. Kad god se setim, nekako mi izazove blagi osmeh na lice i neku toplinu oko srca. Naš narod zna da ceni prave vrednosti, da velike uspehe proslavlja sa sportistima, da ih pozdrave na pravi nači i prirede nešto nezaboravno.

A njihova zlatna medalja u Ostravi je takođe takva, nezaboravna, sija uvek istim sjajem i zauzima posebno mesto u riznici svakog igrača. Tog 16. septembra 2001. godine, kraljevi su ujedinili krune.

 

 

Tim karaktera

Taj tim je imao sve što je bilo potrebno za titulu prvaka Evrope. Šta je to „sve“ objašnjava i Slobodan Boškan…

– Bila je dobar ambijent za rad, jaka i zdrava konkurencija, bili smo skup odličnih igrača u funkciji tima. Ali ona glavna „crta“ koja je uslovila sve to bila je – jak karakter. To smo svi imali. Svaki put kad bi izašli na teren samo bi nam pobeda bila opcija, ništa drugo. To se pokazalo i kroz rezultate.

 

Lična satisfakcija

To leto 2001. bilo je skroz u znaku Slobodana Boškana. Svetsku ligu je odigrao „carski“, u potpunosti stekao poverenja Zorana Gajića koji nije imao razlog ništa da menja ni na Evropskom prvenstvu.

– Do tada nisam mnogo igrao, a imao sam veliku želju da pokažem svoj kvalitet. To i motiv pokreću da se radi još bolje, više, jače. Zato sam verovatno i ostavio takav utisak, a za mene je to bila i lična satisfakcija. Bio sam izuzetno srećan i zadovoljan.

 

Malo gledalaca

Ono što je karakterisalo ovo Evropsko prvenstvo jeste svakako mali broj gladalaca. Osim u slučaju kada su na terenu bili domaćini, publika nije imala taj osećaj da isprati velike odbojkaške majstore.

Čak i kada su igrane utakmice za medalje, pa je i u finalu Srbija – Italija bilo manje ljudi nego na prethodnoj, igranoj za treće mesto gde su Rusi pobedili Češku sa 3:2.

 

Zlatni dečaci iz Ostrave

Tim koji je u Ostravi 2001. sa šest pobeda i jednim (nebitnim) porazom osvojila Evropsko prvenstvo činili su Rajko Jokanović, Goran Marić, Edin Škorić, Slobodan Boškan, Đula Mešter, Vasa Mijić, Nikola Grbić, Vladimir Grbić, Andrija Gerić, Goran Vujević, Ivan Miljković i Igor Vušurović. U stručnom štabu su bili selektor Zoran Gajić, njegov pomoćnik Bogdan Sretenović, skauti Nedžad Osmankač i Dragan Cvetković, lekar dr. Ljuban Martinović i fizioterapeut Aleksandar Počeković, dok su delegaciju predvodili Aleksandar Boričić i Slobodan Milošević.

 

Miljković MVP

Pored zlatnih medalja, našem timu je pripalo i četiri pojedinačna priznanja. Za najboljeg igrača Evropskog prvenstva proglašen je Ivan Miljković, koji je bi i najbolji poenter. Dominantan na poziciji dizača je bio Nikola Grbić, a neprikosnoven među odbranbenim igračima Vasa Mijić.

Pored njih, nagrade su dobili i Dominik Daken (najbolji bloker), Martin Lebl (najbolji napadač), Iber Eno (najbolji primač servisa) i Mirko Korsano (najbolji libero)