Medalje

SLOBODAN KOVAČ – ATLANTA 1996: Bronza suzanma zalivena

Probijen je led, osvojena je medalja na Evropskom šampionatu 1995. a i počeo je da se trasira put dokazivanja jedne generacije kojoj su sankcije onemogućile da se prikaže u još boljem svetlu. Sve je nekako bilo povezano, pa je pomenuta bronza iz Grčke donela pravo kvalifikacija, koje su održane u Nemačkoj, a odatle se reprezentacija (tada) Jugoslavije kvalifikovala na Olimpijske igre u Atlantu. Bio je to novi uspeh tima koji je predvodio sa klupe tandem Zoran Gajić – Lazar Grozdanović i neko novo iskustvo, biti među najboljim sportistima sveta.

Izgleda da su još pre nego što su se zvanično plasirali na najveću svetsku smotru, naši momci bili prilično dobro „skenirani“ od selekcije domaćima, Amerike, koja ih je pozvala da u junu odrade zajedničke pripreme.

– Stvarno su nas shvatili za ozbiljno, možda su i predvideli da bi mogli da budemo iznenađenje i da igramo dopadljivu odbojku. Naravno, takav poziv niko nije ni pomišljao da odbije, pa smo mislim početkom juna 1996. nekih mislim dve nedelje boravili u Americi. Trenirali smo zajedno, odigrali nekoliko trening utakmica i vratili se da nastavimo da radimo kod kuće. Bili smo zadovoljni kako smo odradili taj period, a oni, ne verujem da su mirno spavali – seča se Slobodan Kovač, jedan od jednakih karika u pobedničkom lancu tih godina.

Shodno kvalitetima koje je posedovao naš tim tada, većina momaka je igrala u najjačoj ligi na svetu, italijanskoj, a ostali su bili na putu da im se pridruže. Odradili su po povratku sve ono što je zacrtano, plan je ispunjen do tančina i došlo je vreme da krenu na svoje prve Olimpijske igre.

– Kada su druga takmičenja u pitanju, onda se svi prilagođavaju nama, a sada je bilo potrebno da se mi prilagodimo njima. Daću primer… Recimo na svetskim i evropskim prvenstvima se organizatori prilagođavaju nama, čekaju dok se ne okupimo da bi negde krenuli. Na Olimpijskim igrama je potpuno drugačije, oni kreću u određeno vreme, sa ili bez tebe.

To je bio mizeran problem s obzirom na to kakve su muke imali naši igrači, a da se za to baš i nije mnogo znalo.

– Kasnije se pročulo, na žalost. Iako je bio sa nama u Atlanti, Dejan Brđović je mislima bio u Srbiji, gde mu je bio teško bolestan sin. Ta osećanja ne mogu da se objasne. Mada smo pokušali da utičemo da što manje misli na te stvari, jednostavno nije moglo. Kasnije se to tragično i završilo.

7777Ulazak u Olimpijsko selo u Atlanti bio je doživljaj o kome su slušali, maštali, priželjkivali, a posle pomenutih kvalifikacija i jedva čekali.

– Na istom mestu sjabolji svetski sportisti, prolaze pored nas. Sećam se da su prvi poznati na koje smo naleteli bili Moris Grin, Linford Kristi i Merlin Oti, krem svetske atletike u to doba. Imali su zajedno toliko medalja koliko je bio prosečno težak neko od nas.

Toliko toga je bilo novog, da je trebalo u kratkom vremenu priviknuti se na sve to, a „usput“ redovno trenirati i praviti taktiku za mečeve koji predstoje.

– Sve je u minut. Dužina treninga, kretanje autobusa… Do centra olimpijskog sela treba pola sata hoda, da bi se zakazala sala za video projekcije. Ali nikako nije smelo tako nešto da nas poremeti, jer smo znali svoj kvalitet i došli smo da ga prezentujemo u što boljem svetlu. O medalji smo potajno razmišljali, znajući da ima mnogo kvalitetnih selekcija.

Seća se Slobodan Kovač i prvog odlaska u restoran. I on je bio onako, baš – olimpijski.

– Čekanje u redu za hranu, a mi na to nismo navikli. Naravno, znali smo gde je hrana bolja, ali znali su i drugi, pa se stvarala gužva. Jedan od saigrača, nije važno ko, prepoznaće se, iskoristio je priliku da se slika sa poznatima. Mislim da ima negde sliku gde su ti oni pored njega bili sa tacnama punim hrane.

Boba 1A onda su i ti poznati, kada su krenula takmičenja, počeli da upoznaju naše odbojkaše. Da slušaju o njihovim dobrim igrama i pobedama. U B grupi su im rivali bili, Rusija, Koreja, Tunis, Italija i Holandija.

– Uvek se zna da je najbitniji meč četvrtfinala, ali da se najpre mora tamo stići. Na startu smo imali Ruse, uvek nezgodne, uvek pretendente za jednu od medalja. Mislim da je naša grupa bila mnogo jača od druge, što će se kasnije pokazati kao tačno.

Da li je uzrok bila mala trema zbog debija na Olimpijskim igrama ili šta već, tek prvi set duela sa Rusijom naši su izgubili. Igralo se po starim pravilima, do 15.

– Sećam se da je selektor Gajić kasnije napravi nekoliko izmena koje su unele živost, energiju. Svi zajdno smo doprineli da slavimo pobedu koja nas je definitivno, već tada odvela sigurno u četvrtfinale.

U naredna dva kola, kapitulaciju su potpisali i Koreja i Tunis, pa su naši odbojkaši sve većim aplauzima dočekivani u selu.

– Družili smo se sa ostalim sportistima iz naše zemlje, sa košarkašima najviše. Ali kako je takmičenje odmicalo, pojavljivao se novi problem. Sportisti koji su ispali, pravili su žurke tokom noći, jer nisu više imali obaveze da „žive sportski“. A nama koji smo i dalje bili „u igri“ često nisu dali da spavamo.

Meč protiv Tunisa bio je i poslednji koji su naši momci odigrali u kompletnom sastavu. Stigla je vest da je Dejanu Brđoviću preminuo sin.

– Bili smo utučeni, svi od reda. Ispratili smo ga uz obećanje da ćemo mu doneti medalju. Bio je to veliki udarac za sve nas, ali je moralo da se igra dalje. Više ništa nije bilo kao pre, ali dolazile su nove utakmice. Usledili su porazi od Italije i Holandije.

– I jedni i drugi su tada bili bolji od nas. Holanđani sa onom straghovitom generacijom braće Van de Gor, Gercenom, Blanžeom, Zververom, Van der Mulenom i ostalima, a Italija sa Zorzijem, Đanijem, Kantagalijem, Tofolijem, Bernardijem…

A onda je došao dan „D“. Tada nije bilo onog „pobediš ili ideš kući“, jer se razigravalo i za plasman od 5. – 8. mesta, ali naravno, pobednik četvrtfinala je imao 75 odsto šanse da se okiti medaljom. A rival…

77– Tada aktuelni olimpijski prvak, Brazil. Ni manje ni više, oni drugi u svojoj, mi treći u našoj grupi. Meč – ludilo, što bi se reklo, nije bio za one sa slabim srcem. Dva prva seta smo ih tako „razbili“, mislim da su po tim starim pravilima ostali na 5 – 6 poena. Ali uspeli su da se izvuku i da nas stignu. Imali smo podršku naših sportista, a mislim i dobrim delom i domaćina. Kada smo osvojili poslednji poen u taj breku, nastao je haos. A onda kada su se svi mečevi četvrtfinala završili, u polufinalu su bile sve četiri reprezentacije iz naše grupe.

„Kostur“ je odredio da to budu Italijani. I tada je počelo da se rađa veliko, i dan danas prisutno, rivalstvo između „azura“ i naših momaka, od kojih je većina igrala u njihovom prvenstvu. Kroz mrežu su se gledali i neki klupski drugovi.

–  Ravnopravni smo bili u dva seta, ali su druga dva Italijani dominirali i otišli u veliko finale. Zasluženo. Ponavljam imali su sjajnu generaciju, i što je bitnije, mnogo više takvih utakmica nego mi.

I za kraj – rival sa početka. Sve je počelo sa „braćom“ Rusima, tako je trebalo i da se završi.

– Poslednji meč, još za medalju i to na našim prvim Olimpijskim igrama. Naravno, dogovor je bio – do poslednjeg atoma snage. I za Dejana. Uspeli smo, pobedili smo sa 3:1, prilično ubedljivo. Nismo od sreće znali ni kako se zovemo. Osvojili smo olimpijsku medalju, san svakog od nas se ostvario, bio je to najveći uspeh u karijerama koje smo imali do tada. I u toj euforiji mislili smo na našeg kapitena, znali smo koliko je i njemu sve to značilo.

Slavlje u selu, odbojkaši Jugoslavije su postali „face“, kući se vraćaju sa odličjima. Mogli su i oni malo da sebi daju oduška i proslave.

– I košarkaši su osvojili medalju, srebrnu, posle velikog finala i duela sa „Drim timom“. Često su nam se utakmice „preklapale“ pa nismo uspeli da ispratimo jedni druge. Mislim da smo ih gledali samo jednom. Ali na kraju smo imali jedni drugima šta da ispričamo.

I ono najlepše, povratak kući. Kako to obično biva u sličnim prilikama, nikako da dočekaju da padnu u zagrljaj najdražih i pohvale se odličjima. Lepo vreme je omogućilo osvajačima medalja da se po Beogradu voze u specijalnom vozilu, velikom kamionu sa otvorenom prikolicom pozadi.

7– Od aerodroma do Skupštine, gde je bila postavljena velika bina, video sam mnogo ljudi. Osećala se kriza koja je bila tih godina, ali isto tako i veliko poštovanje od strane naših ljudi prema onome što smo postigli. Mnogi nisu imali za osnovne stvari, ali sam primetio mnogo novih zastava. Znači da su možda „od usta odvajali“ da je kupe i pozdrave nas. Malo me je sve to bolelo, a opet sam bio srećan i ponosan jer smo svom narodu doneli radost i bar malo su zaboravili na brige. A onda ta bina, ispred nas „more“ ljudi, nije se video kraj. Ovacije koje smo dobili pamtiću ceo život. To je bila kruna Olimpijskih igara.

Popularnost koju su naši igrači imali te godine, po povratku u zemlju, bila je fascinantna.

– A još nije bilo društvenih mreža. Mogu da mislim da je tada postojao „fejsbuk“, instagram, tviter i ostalo, gde bi nam kraj bio. Ali shodno tom vremenu, bilo je to isto kao danas sa svim pomenutim.

Ali oni su ostali skromni, bili su ono što jesu. Ta medalja ih nije podigla do nebesa, ona je bila samo odskočna daska za ono što se dešavalo kanije. Atlanta je za njih bila nešto veliko, nešto što će po mnogo čemu pamtiti ceo život. Po medalji za koju je trebalo mnogo znoja. I koja je zalivena suzama.

 

Otvaranje uz NBA zvezde

Nije moglo da se desi da naši odbojkaši ne budu učesnici defilea na otvaranju Olimpijskih igara na velikom stadionu u Atlanti. Baklju je tada zapalio najveći bokser svih vremena Muhamed Ali.

– Kako je bilo naporno, kad se samo setim. Stigli smo ko zna koliko ranije, pa smo čekali da sve to počne, a shodno da smo mi kao Jugoslavija, sa prvim slovom „ipsilon“ bili mislim pretposlednji ili tako, proplo je ko zna koliko vremena. I onda isto to nazad do sela. Ali, malo nam je bilo lakše kada su pred nas prolazile NBA zvezde, Čarls Barkli, Šekil O Nil, Dejvid Robinson, Džon Stokton, Karl Melon, Skoti Pipen, Hakim Olajdžuvon… I oni su čekali kao i mi – kaže uz osmeh Kovač.

 

Kad „zasvrbi“ pištolj

S obzirom na vremana koja su bila u našoj zemlji i kako je svet, odnosno pojedine zemlje, gledao na nas, srpski tim je na treninge i utakmice išao pod policijskom pratnjom.

– Prvo dvojica uđu, pregledaju autobus, onda se mi ukrcamo, pa oni na kraju. I malo – malo, pa ih „zasvrbi“ pištolj, hvataju se da vide da li je tu.

Srećom, za intervencijom nije bilo potrebe.

– Bila je scena kada smo imali trening u jednom mestu, udaljenom od Atlante jedno pola sata, odakle čuvena atletičarka Florens Grifit Džojner. Posle desetak minuta smo shvatili da u njemu živi samo tamnoputa populacija. Nije nam bilo ni malo prijatno, ali je sve prošlo bez ikakvih problema.

 

Kako Kinez kaže

Dosta je komičnih situacija bilo na tim Olimpijskim igrama kojih se sećaju naši reprezentaivci i koje rado prepričavaju.

– Na spratu su bili neki Kinezi, a imali smo samo jedan televizor. Naravno, mi dođemo i prebacimo na program gde ima naših sportista. Oni onako „sitni“, moraju da gledaju sa nama to ili da idu. A obda je sećem se ušao jedan ogroman Kinez, rvač ili džudista. Kako je došao tako je samo prebacio kanal. Mniko ništa nije smeo da mu kaže, malo smo gledali njegove zemljake kako igraju stoni tenis, a onda otišli.

 

Sasatav za nezaborav

Reprezentacija Jugoslavije, koja je osvojila bronzanu medalju na Olimpijskim igrama u Atlanti igrala je u sastavu: Đorđe Đurić, Žarko Petrović, Vladimir Batez, Željko Tanasković, Dejan Brđović, Đula Mešter, Slobodan Kovač, Nikola Grbić, Vladimir Grbič, Rajko Jokanović, Andrija Gerić i Goran Vujević.

Stručni štab su činili Lazar Grozdanović, Zoran Gajić, Jovica Cvetković, Dragan Mihajlović, dr. Ljuban Martinović i vođa delegacije Aleksandar Boričić.

 

Slikanje u avionu

Od svoje supruge Tanje Bilbije, pre polaska u Atlantu, Slobodan Kovač je dobio jedno „zaduženje“, da sa sobom uvek nosi fotoaparat i da „ovekoveči“ što više događaja.77777

– Iznenadila se kada smo se vratili kada smo uradili slke koje su bile mahom iz aviona, u povratku. Jednostavno, nisam imao vremena da razmišljam o tome, jer smo imali mnogo obaveza. Oprostila mi je zbog medalje.

 

Vanja je održao obećanje

Kada je Dejan Brđović dobio vest dam u je preminuo sin, svi igrači su bili uz njega. Na rastanku, kada je kretao kući, saigrači sum u obećali da će se vratiti sa medaljom.

Tako je i bilo, bronzanu medalju mu je uz suze svih saigrača, u Beogradu predao Vladimir Grbić. Bila je to najdirljivija scena dočeka naših olimpijaca.