Medalje

VESNA ČITAKOVIĆ – TOKIO 2006. – Medalja sunčevog sjaja

Muška reprezentacije je već uveliko osvajala medalje, što kao da je polovinom prve decenije ovog veka malo počelo da „smeta“ devojkama. Ustvari, nisu one bile ljubomorne na uspehe momaka, naprotiv, samo su želele da i one vide kako je to biti na postolju na jednom velikom međunarodnom takmičenju. Plan je postojao, ali je trebalo strpljenja da se prođu „usputne stanice“ kako bi se stiglo do odličja „projektovane“ 2007 na EP u Belgiji i Luksemburgu. Svo to nestrpljenje je po sistemu „šta zna dete šta je 300 kila“, izašlo na videlo godinu dana ranije. Sa Svetskog prvenstva u Japanu, naše najbolje odbojkašice vratile su se sa bronzanom medaljom. Ne, ona nije imala zlatni sjaj, ona je imala sjaj Sunca, onog najsjajnijeg, koje daje život. Tako je i bilo, jer to odličje je bilo kasnije putokaz mnogim generacijama koje su nastavile ka medaljama trasiranim putevima. Dalo je život ženskoj odbojci u Srbiji.

Ali krenimo redom. Posle embarga, kao sportske „izolacije“ koja je tada usledila, ženska seprezentacija naše zemlje, tada Srbije i Crne Gore, na put ka svetskom prvenstvu krenula je od najnižeg nivoa, iz „podruma“. To je bilo i razumljivo, jer usled nepojavljivanja na međunarodnim takmičenjima, zauzimale su pretposlednje mesto na svetskoj rang listi. Niko ne može da se seti tačno, ali izgleda da je samo Egipat bio iza, odnosno, delio je tu poziciju sa našim damama.

– Sećam se da smo pretkvalifikacije za kvalifikacije igrali u Šefildu i to negede u pola sezone, mislim da je bio januar. Odbojka u Engleskoj, strašno, nikad mi ne bi palo na pamet da se igra. Znali smo koliko smo bolji od protivnika, ali jednostavno moralo je da se ide korak po korak – seća se Vesna Čitaković kapiten te sjajne generacije.

Na pomenutom turniru, plave su bile bolje od Engleske, Škotske i Albanije, a izgubile su od Španije. Ostaće zapisano da su jedan set protiv Škotske dobile 25:3, a da su sva tri poena protivnica bile servis greške našeg tima, znači da ove nisu pošteno udarile loptu.

– Poraz od Španije nije puno značio u smislu plasmana, jer smo samo dobile drugu grupu u narednom krugu. Umesto u Azerbejdžan, otišle smo u Hrvatsku. Savladale smo domaćina, potom Češku i Slovačku i samo nekoliko dana kasnije došli smo do poslednjih prepreka za Svetsko prvenstvo.

Postojala je „varijanta“ da sa jednim „planskim“ porazom u Zagrebu, naš tim igra u Rusiji, ali su sa tri trijumfa sebi odredili protivnike u Nemačkoj. U Drezdenu su ih čekali domaći tim, Poljska i Grčka. Prve dve selekcije u samom vrhu svetske odbojke, a Grkinje „tu negde“ sa nama.

– Kada se sad setim kako je sve to izgledalo, malo se naježim, ali opet, vidim koliko smo imale srca, hrabrosti i želje. Nije nas pokolebao poraz od Nemica, pa smo pobedile Poljsku. U poslednjem meču je trebalo da savladamo Grčku izuzetno ubedljivo, nekom velikom razlikom, jer smo samo tako, s obzirom da su Poljakinje pobedile Nemačku, u „krugu“ bile najuspešnije. I desilo se upravo to. Sreći nije bilo kraja.

Trebalo se dobro pripremiti kako za veliko takmičenje, najveće te generacije, tako i za prvu posetu „Zemlji izlazećeg sunca“. Mir je bio potreban plavim damama, pa su se pripremale u Sportskom centru „Kovilovo“. Sve je bilo podređeno njima.

the captain of Serbia and Montenegro Vesna Citakovic

– Mislim da se sećam svakog treninga, svih stvari vezanih za pripreme. Čak nam nije toliko teško palo ni to što smo „izolovani“ od grada. Ali se sećam i kako smo ispraćene u Japan. Bilo je samo par novinara, onih sa kojima se znamo odavno. Došli su da nam požele srećan put, put, u neku ruku, u nepoznato.

Kako bi se što bolje privikle, devojke su u Japan otišle desetak dana ranije, na poziv ekipe Toraj Erouz, u kojoj je igrala Jelena Nikolić.

– Takve stvari mnogo znače, ljudi iz Saveza su napravili pravu stvar kada su prihvatili. Odigrali smo i par utakmica pre nego što Svetsko prvenstvo zvanično nije počelo. Čemu smo se nadali… Ni sami nismo znali, jer možda smo znale koliko drugi vrede, ali nismo imali sliku kolike su naše mogućnosti.

Vrlo brzo su to počele da shvataju. Na premijeri su „kroz šake“ propustile tada branioce svetske titule, selekciju Italije. Javnost je bila, u najmanju ruku, šokirana.

– Strašna Italija, sa sjajnim sastavom. Igrala sam prethodnu godinu italijansku ligu i pojedine su mi se „na glavu popele“ sa tim da jedva čekaju taj meč. Posle naše pobede ih nigde nije bilo. Šalu na stranu, odigrale smo sjajno, možda je razlog upravo taj što nismo znale koliko možemo i nikoga nismo respektovale.

Onda su snagu našeg sastava osetile Kubanke, pa Peruanke. Tri pobede u četiri dana i to nad kakvim protivnicama.

– Nama je sve to postajalo mnogo interesantno i zanimljivo. Radovale smo se svakoj utakmici, a radost bi bila još veća pošto bi se ona završila. Počele su da nam stižu poruke iz Srbije. Porodice su nam javljale da smo postale popularne – uz osmeh ističe Vesna Čitaković.

Usledile su potom još dva trijumfa. Prvo nad Egiptom, što neko reče da se vidi ko je pretposlednji, a ko poslednji na „onoj listi“, a onda su vraćeni i neki dugovi Turkinjama.

– Taj duel sa Egiptom ćemo verovatno pamtiti po tome što su one igrale sa maramama, a mi smo se sa tako obučenim rivalom srele prvi put. Turkinje su nam bile stari dužnici i nije bilo lepšeg momenta od tog da vidimo ko je bolji. A onda, pogled na tabelu. Pet utakmica, pet pobeda, maksimalan broj bodova prenosimo u grugi krug. Da nam je neko rekao to sedam dana ranije, poslali bi ga kod psihijatra verovatno.

Fair play

Srbija je već tada imala nove heroine. Ljudi su masovno počeli da se bude rano, kako bi pre odlaska na posao uživali u pobedi plavih dama i kako bi im radni dan, kako god da okrenu, uspešno počinjao.

– Nama u Nagoji je sve to bilo interesantno, a kada smo počeli da čitamo komentare na forumima, „nije nam bilo dobro“. Našima kod kuće smo pravili „dodatne troškove“, jer su posle svake pobede morali da časte komšiluk. Tada smo polako počele da shvatamo koliko stvarno vredimo. Ali ni tada niko nije pomišljao na medalju.

Ta ekipa Zorana Terzića, koji je posle svakog meča u direktnom prenosu pozdravljao sve u Srbiji i zahvaljivao na gomilama poruka podrške, odlikovala se po tome što je uvek bila nasmejana. A zbog igre su u Japanu dobile nadimak po tamošnjem vetru, nešto nalik tajfunu.

– Trebalo je nastaviti u bar sličnom ritmu. Velika stvar je bila ta što nam niko nije pravio bilo kakvu vrstu opterećenja. Mogle smo da igramo bez pritiska, najbolje što možemo. Takav osećaj želim svima da osete bar jednom na tako velikom takmičenju.

Kao „recke“ su upisane Koreja i Poljska, a onda meč sa domaćinom Japanom, pred 8000 gledalaca u Dvorani duge u Nagoji. Spaktakl.

– Do tada nikad nismo igrale pred tolikim brojem ljudi. Sa druge strane, postale smo svesne da nas pobeda vodi u polufinale. U polufinale…!?!?!? Osvojile smo prva dva seta bez naročitih problema, a onda…

Mečevi domaćina, zbog reklama, posle drugog seta su imali pauzu od 15 minuta. I u tih četvrt sata kao da se izgubila igra naše selekcije.

– Jednostavno se sve okrenulo. Poznato je koliko one igraju dobru odbranu, a kao da su sve to „duplirale“. Jednostavno krenulo je onako kako nismo verovale da će, naopako. Poražene smo na kraju u taj – breku, ali smo ostale „u igri“ za polufinale.

Da bi se stiglo među četiri, trebalo je u poslednjem kolu savladati Tajpeh. Tim koji odbranu igra kao i svi Azijati, fenomenalno, tim koji nije mogao da se upusti u borbu za medalju, ali je nekome mogao te planove da pokvari.

– Igrale su kao „pomahnitale“, imam osećaj da smo loptu morale da uradimo deset puta u svakom poenu, ne bi li ga osvojile. I posle tri seta, one vode. Nama je bio potreban još jedan da bi bile sigurno u polufinalu. Ostavile smo ih na 15, potom dobile i taj brek. Ne mogu da kažem da smo počele da živimo svoj san, jer smo u Japan stigle samo da igramo. A bile smo u polufinalu… Svetskog prvenstva…

Dočekane su u Tokiju kao prave zvezde, kao tim koji je možda najviše pokazao do tog momenta, a sigurno je bio najprijatnije iznenađenje.

Serbia and Montenegro celebrate

– Prijalo nam je to i te kako. A kome ne bi. Nekako „u hodu“ smo uživale trenutnoj popularnosti, jer smo možda i mi malo postale svesne situacije.

Polufinale je nosilo duel sa Brazilom, neprikosnovenim, sjajnim, moćnim, ubedljivim i jedinim neporaženim. U drugom polufinalu su se sastale Italija i Rusija.

– Iako smo do tada igrale bez straha, tada kao da nam se malo uvukao. Dva seta nismo bili dostojni rivali, a onda smo treći dobili. Pojavila se nada, jer smo nastavili dobro da igramo, ali nismo uspele. Pružile smo ruku Brazilkama, poželel im sreću u finalu, a odmah zaboravile šta je bilo i okrenule smo se onom što je sledilo.

I Italija je izgubila polufinale, što znači da timovi koji su igrali u prvom kolu, sada odlučuju o bronzanoj medalji.

– Da nam je neko dve nedelje pre, ponudio četvrto mesto, prihvatili bi ga oberučke. Ali tada – nikako. Želele smo medalju, da krunišemo naše dobre igre, dobijale sve veću podršku iz Srbije. Pošto su nam sobe bile stalno otvorene, malo sam „oslušnula“ kako devojke razmišljaju, dok sam šetala hodnikom hotela. I svidelo mi se u kom pravcu idu njihove misli. Želeli smo da se nađemo na postolju gde se dele medalje.

Sa druge strane, Italijanke nisu uspele da odbrane zlato, ali isto tako nisu želele da se vrate kući bez medalje. Opet, zna se da jednog protivnika teško pobediti dva puta na velikom takmičenju. Sve je to išlo u prilog Italiji, a sve je to „palo u vodu“, najpre pred osmesima srpskog tima, a onda i kvalitetom i željom da „pre vremena“ koje je planirano, donesu medalju.

– Dobismo ih u tri seta. Da li je bilo lakše ili teže nego u prvoj utakmici, nimad nisam htela o tome da razmišljam. Znam samo da nije bilo lako, da su svi setovi bili dva ili tri poena u našu korist. Kada je pala poslednja lopta, najpre sam kraičkom oka pogledala u sudiju, Izraelca, koga sam znala od ranije jer sam tamo igrala, da on potvrdi da je utakmica gotova, mada sam već krenula u „masu“. On je pokazao kraj, koji je ustvari bio početak, početak naše velike radosti. Ne znam ni sama sa kim sam se ve grlila i ljubila. Sa mnogima verovatno i po nekoliko puta. Nama je ova medalja bila više od odličja, bila je podstrek za dalje. I satisfakcija za veru u sebe i ljude sa kojima sarađujemo. Nešto što niko nije ni sanjao, nama se dogodilo.

Od Šefilda do Tokija. Od trnja do zvezda. Bronzana medalja je dokaz.

 

Zlatni bronzani

Ostaće zabeleženo da su tim koji je u Japanu 2006. osvojio bromnzanu medalju činile:

Serbia and Montenegro team bronz medal

Jelena Nikolić, Aleksandra Ranković, Ivana Đerisilo, Nataša Krsmanović, Jovana Brakočević, Brižitka Molnar, Jovana Vesović, Maja Ognjenović, Vesna Čitaković, Maja Simanić, Anja Spasojević i Suzana Ćebić.

Struči štab je bio u sastavu Zoran Terzić, Nebojša Protić, Siniša Mladenović, Aleksamdar Cvetković, dr. Zoran Stefanović.

 

Kad Boričić pogreši

Posle utakmice za bronzu, koja je zasjala na grudima naših devojaka, svi su čestitali, slali poruke, zvali telefonom. Niko nije obraćao pažnju ni koliko je sati, ni koliko sve to košta.

– Ko te pita, medalja nema cenu.

Jednog razgovora se Vesna Čitaković seća sa osmehom.

– Selektora Terzića je pozvao Aleksandar Boričić i tražila sam da ga čujem. Pošto sam se zahvalila na čestitkama upitala sam ga: „Vi se prevariste možda po prvi put“. Nije mu odmah bilo jasno pa sam nastavila: „Rekli ste medalja 2007. a mi je osvojismo sada, godinu dana ranije“. Nasmejao se samo i rekao da nema ništa protiv da uvek tako greši.

 

Prorok Ćebićevoj

Radovale su se naše devojke medaljama, ali i jednom pojedinačnom priznanju koje je kao najbolji libero dobila Suzana Ćebić. Trofej i 50 hiljada dolara bili su prava nagrada.

– Ona je tokom prvenstva proslavila i rođendan. Poželela sam joj tada da ih mnogo dočeka u Japanu i obistinilo jo se.

 

Balkon opet mami suze

Da li ima nešto lepše od medalje na Svetskom prvenstvu? Teško… A ima. Za Vesnu Čitaković i njene saigračice kulminacija svega bila je prilikom povratka u Srbiju.333

– Znale smo da nam je popularnost naglo skočila, ali toliko… Na aerodromu su nas dočekali naši najdraži, koje smo od poslednjeg poena meča za treće mesto jedva želeli da vidimo i zagrlimo. Pojavili su se tu i neki ljudi koji su nam delili neke poklone, a mislim da ih nikad nisam toliko dobila. To je bila uvertira za nešto najlepše što mi se dogodilo u karijeri, odlazak na  čuveni balkon Skupštine grada.

Deset godina od tog događaja će biti u oktobru, ali su se u očima Vesne Čitaković i sada pojavile suze. I to ne zaiskrile, već i potekle.111

– Uh, kad se samo setim. Zna se da se na balkon penju samo najbolji, ali negde na „pola puta“ prilikom povratka, rekli su nam da nas narod čeka. Počela je nekako da nas obuzima trema. I onaj put, od aerodroma do Skupštine grada… A onda, kada sam izašla pred sve one ljude, jednostavno sam pretrnula. Trebalo je da kažem nešto, ali jednostavno nisam znala šta, jedva da sam prozborila koju reč. Sav taj narod, zastave, baklje, transparenti, skandiranje naših imena, a mi na balkonu. Svaki put se rasplačem.

 

Poruka za pokolenja

Koliko je naporan put do prve medalje bio, najbolje znaju devojke koje su u tom pohodu učestvovale. Danas je naša ženska odbojka redovan učesnik svih velikih takmičenja, evropskih i svetskih prvenstava, Gran prija, a sve je počelo tom medaljom iz Tokija.

– Na sva ta takmičenja nove generacije idu „direktno“, nema više ni kvalifikacija, a kamoli „pretkvalifikacija za kvalifikacije, pa drugi krug kvalifikacija“. Moraju da znaju ili bar da pretpostave, kako je bilo nama i koliko smo mi prošle kako bi to obezbedile. I sebi, a i njima danas. Zato neka nikada više ne dozvole da se vrati na staro. Ma kakvi na staro, ni blizu toga. Imaju mogućnost da naprave velike rezultate i neka samo ka tome idu. Neka grade svoje karijere. A od nas su dosta dobile – jasna je poruka Vesne Čitaković.

 

Zajedno posle deceniju

Postoje neke stvari na koje skoro da niko nije obratio pažnju, bar kada je genercija iz Japana 2006. u putanju.

– Nikada više nismo zaigrale u istom sastavu, nikad. Već naredne godnine neke devojke su se oprostile, pojedine su bile povređene. Ali nikad više nismo bile u tom sastavu.

Ali ne znači da neće biti.

– Baš tako, ove godine se navršava decenija od tog događaja. Pokušaćemo da se okupimo, bar jedan dan da se podsetimo svega. Ima nas koje smo neke stvari zaboravile, ali znam da pojedine devojke pamte sve detalje.

 

Sa selektorom na hodniku

Koliko su preko noći postale „hit“ u svetu odbojke, najbolje govori jedan slučajan susret kapitena i selektorau hodniku hotela u Tokiju.14

– Videla sam ga da nosi neke papire i pitala ga šta je to. Odgovorio mi je da ih pogledam i kažem mu šta vidim. A na njima devet naših utakmica i osam pobeda. Prokomentarisala sam sa „Nije loše“…

Sećaće se Vesna Čitaković uvek Terzićeve replike…

– Pogledao me i rekao: „Šta bre nije loše, ovi papiri kažu da smo – najbolji na svetu“… Kako je tada neka jeza prošla kroz mene.