Intervjui

MARKO IVOVIĆ – Tri meseca za istoriju

Pre neki dan spuštena je zavesa na još jedno leto, kao godišnje doba. Ovo, 2016. biće zlatnim slovima upisano u istoriju srpske odbojke, reprezentativne scene, sa koje je u našu zemlju doneto desetine kilograma odličja. Medalju upravo takvog sjaja, najsjajnijeg mogućeg, doneli su najbolji srpski odbojkaši. Iako se o pojedincima, u kolektivnom sportu, a naročito posle velikog uspeha, ne priča toliko, ipak je Marko Ivović bio taj koji je obeležio nekoliko prethodnih meseci. I sigurno da bi svakom od njegovih saigrača bilo zadovoljstvo da pročita šta ovaj skromni, a opet izuzetan mladić ima (novo) da kaže.

Skromnost je, kažu, vrlina velikih ljudi, a ako je zaista tako, onda je junak ove priče kao planina. Retko se eksponira, mada je stalno nasmejan, uvek nekako deluje iz „drugog plana“, ali njegovo delovanje se vrlo brzo pretvara u izuezno bitnu kariku lanca, onog koji je ove godine bio neraskidiv.

– Najbolji igrač finalnog turnira Svetske lige 2016 jeee… Markooooooo Iiiivoviiiiiiić – oglasio se oficijelni spiker u dvorani u Krakovu.

Usledio je aplauz dok je naš momak ogrnut srpskom trobojkom izlazio da primi zasluženo priznaje.

6– Još uvek se naježim kad se setim toga. Stvarno je bilo izuzetno, stvarno smo odigrali fenomenalan turnir, mada smo i sve vreme takmičenja u grupama bili izuzetni. Moram da kažem po ko zna koji put, jesam igrao dobro u Krakovu, ali sam stvarno bio iznenađen nagradom. Odlične partije je pružio Srećko Lisinac, sjajan je bio Nikola Jovović, na koga sam lično „tipovao“, pogotovo kada ga žiri nije izabrao u idealnu postavu. Ali, eto, posrećilo se meni. Taj osećan je može da se poredi ni sa čim.

Neke stvari nikad ne blede, a sigurno je da će leto 2016. biti umemorisano kako u glavi, tako i srcu Marka Ivovića.

– Dan danas, onako, kad mi padne na pamet, a često mi se to dešava i mnogi me na te događaje asociraju, pa prosto ne mogu da odgonetnem gde je tačno bila naša snaga. Ipak mislim da je to u kolektivu, koji je bio jači nego ikad, imali smo neku čudnu hemiju, što bi ljudi voleli da kažu, „disali smo istim plućima“. Imali smo mnoštvo motiva, iako mislim da bi pre početka Svetske lige, malo ko na nas stavio koju paru u kladionici.

Naravno, najveći motiv je bio neodlazak na Olimpijske igre, gde su svi igrači na koje je Nikola Grbić računao, želeli da dokažu da je turnir u Berlinu bio samo „splet okolnosti“.

7– I srebro od prošle godine sa Svetske lige, i taj plasman smo želeli da „preskočimo“. Svi su u Poljsku stigli sa snajjačim sastavima, nećemo da se lažemo, to im je bila poslednja provera pred olimpijski turnir. Samo je nama to bilo jedino takmičenje ove godine. Znam da smo krenuli u Krakov ne da bi igrali „od poena do poena“, već da osvojimo Svetsku ligu, ni tu nema razloga da se lažemo. Samo to nismo pričali na glas. Bio bih stvarno razočaran da nismo uzeli taj trofej, i ne samo ja, nego svi. Eto sa kakvim smo ambicijama išli.

Da ste bili u Rio de Žaneiru, da li bi osvojili zlatnu medalju?

– Uh, nisam želeo o tome da razmišljam, ali često mi je nekako padalo na pamet to pitanje. Bilo mi je malo i mučno da gledam, ali posle svega, kada smo videli ko je i kako igrao na Olimpijskim igrama… Stiče se utisak da bi možda i objedinili titule ove godine, ali… Nikad nećemo saznati. Čuo sam da je Bruno posle finala Svetske lige rekao da ja njihova sreća što nećemo učestvovati, a oni su kasnije osvojili zlato u Riju – kaže uz „kiseo“ osmeh.

Kad smo još kod Olimpijskih igara, Tokio 2020. je daleko, ali je to prva naredna prilika da se na Olimpijskim igrama napadne medalja i donese kući posle onog čuvenog sidnejskog zlata.

– Čvrtsto verujem da smo sve „malere“ ispucali ove godine u Berlinu. Ima do Tokija mnogo, četiri godine, a to znači još dva evropska i jedno svetsko prvenstvo, još četiri Svetske lige, a to je ogromno iskustvo i sazrevanje za sve nas. Za mene je to nedosanjani san, a medalja bi bila san snova. Treba da se poklope kockice, verujem da ćemo svi biti tu, da ćemo biti zdravi, a kad je tako, pokazali smo koliko vredimo. Ali idemo redom.

Dao bi sigurno svih 24 dana odmora da je mogao u Rio, ali… Toliko odavno nije odmarao.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA– I to sa kim drugim nego sa „ekipom“ iz reprezentacije. Par dana se nismo videli i već smo nedostajali jedni drugima. A Atanasijevića smo videli posle desetak. Baš smo se naodmarali, naravno, jedni protiv drugih igrali bič – volej, ne možemo bez lopte na plaži, ne ide.

U plavi tim ga je pozvao Igor Kolaković 2010. samo da trenira, da bi debitovao dve godine kasnije, provodio sve više vremena na terenu, pe nego što je dobio ulogu – uzdanice. A odbojkom je počeo da se bavi gledajući oca Zorana i strica Slobodana koji su ga posle kraćih izleta u fudbal i karate, usmerili na pravi put.

– Kao prvo, moram da zahvalim Igoru Kolakoviću koji iam i te kako velike zasluge za moj odbojkaški razvoj, ali i u ovoj medalji. Kada su moji počeci u pitanju, koliko se sećam, odrastao sam u dvorani. Prvi kontakt sa odbojkaškom loptom je bio tako što sam je šutirao. Kasnije sam se toliko zaljubio u ovaj sport da sam kao klinac jedva čekao odmor da igramo odbojku, pa se dešavalo da to bude čak i u cipelama. Bitno je da se igra. Naravno, stric i otac su najzaslužniji, čini mi se kao da su me namerno pustili da se „ispucam“ na fudbalu i karateu, znajući da ću se kasnije zaljubiti u odbojku.

A u njega su se zaljubili veliki odbojkaški fanovi u Poljskoj. Kao da su ga navijači Rešovije sa nestrpljenjem čekali godinu dana dok je bio u Belgorodu. Sada su ponovo na istom „zadatku“.

– Neverovatna je ljubav Poljaka prema odbojci. Ne samo prema jednom klubu, nego prema tom sportu uopšte. Cene svoje igrače, strance, domaće, protivnike, jednostavno uživaju u igri. Zato mi je drago što sam se vratio, Rešovija živi za odbojku. Ne, nisam zveda kluba, lige , bez obzira na sve ove uspehe. Ne doživljavam sebe tako. Gledam na to kao novi izazov u karijeri, novi sam u odnosu na prošlu sezonu, znači da sam taj koji mora da se prilagodi. Rešovija igrala tri finala, a ove godine se nadam da će bar jedno da osvoji.

Na kraju se opet setio onih sa kojima je bio najduže ovog leta. Saigrača iz nacionalnog tima naravno, jer je sa porodicim bio drastično manje.

– Hvala svima na ovako sjajnom letu. Bilo je stvarno nezaboravno, nestvarno, a opet da podsetim, nadali smo se svemu u neku ruku. Mnogo smo teških trenutaka prošli, ali smo iz njih izašli jači. Za tri meseca smo ušli u istoriju. A tek koliko toga je ispred nas. Želim im svima puno zdravlja, uspešne sezone i već mi nedostaju saigrači i ona zajednička energija koja je specifična za nas i koju je selektor Nikola Grbić znao da kanališe i pretvori u rezultat. Vidimo se dogodine.

Skromnost je vrlina velikh ljudi, zar ne…

 

 

 

 

Šta je novac spram zlata

Pored trofeja MVP, naš reprezentativac je dobio i prilično lepu svotu novca, što je prokomentarisao na sledeći način:

– Ni jedan novac ne može da zameni ovu medalju. Taj „komad zlata“ je neprocenjiv. A deo novca smo naravno potrošili na čast, tako to ide.

 

Spoj četiri zvezde

Mnogima će Marko Ivović biti idol ili će bar gledati da mnoge stvari „poskidaju“ od njega. I on sam, dugo i pomno prati sve odbojkaše i dan danas pokušava da unapredi svoju igru.

– Nisam imao konkretnog idola, gledao sam da izgradim svoj stil koji bi bio spoj srčanosti Vladimira Grbića, snage i lucidnosti Ivana Miljkovića, hladnokrvnosti Nikole Grbića i energije Žibe. Ako je to ikako moguće

 

Kad srce zaigra

Ljig je, kako mnogi vole da kažu, “odbojkaška varoš“. Tamo se igra preko mreže i te kako prati i razume. A stanovnici Ljiga, nikome nikad nisu napravili doček. Osim Marku Ivoviću.

10– Nikada mi se nije desilo da mi stane „knedla u grlu“, a upravo je tako bilo pred ljudima koje sam svakodnevno sretao i godinama poznavao. Zaigralo mi je srce, ali baš, onako… Ta nagrada, u vidu aplauza i skandiranja mojih sugrađana, ali i ostalih koji su me sretali, čestitali i govorili kako su gledali sve utakmice zbog nas, ide rame uz rame po težini sa titulom MVP Svetske lige.

 

 

Više skačem na utakmici2

Skok Marka Ivovića je nešto što bi moglo da bude zanimljivo i nekima koji proučavaju fizičke karakteristike sportista. Njegov dohvat se kreće od 360 do 365 santimetara.

– Pre svega, mislim da je to nešto nasledno, jer je i moj otac imao sličan kvalitet. Siguran sam da maksimalan skok izvodim na utakmici, jer tada „nagrne“ adrenalin i onda se daje i više od 100 odsto mogućnosti.

Šta u „prevodu“ znači 365 santimetara… To je skok kojim je cela šaka Marka Ivovića iznad antene sa strane mreže. Toliko visoko u našoj zemlji, niko nije dohvatao.

 

Na ravne časti

Ova generacija je mnoge ostavila bez teksta svojom igom, zalaganjem ali i ponašanjem. I predsednik Odbojkaškog saveza Srbije, Nenad Golijanin, neposredno pred polazak u Poljsku bio je zatečen kada mu je kapiten Dragan Stanković saopštio da su se dogovorili da novac koji im bude pripao od „premije“, podele na jednake delove, da nema kategorizacije kao do sada na kone koji su igali više ili manje.

– Da, baš tako je bilo – uz osmeh će Ivović.

 

Reprezentacije

Za mnoge je Marko Ivović „isplivao“ tek u seniorskoj konkurenciji, kada je iz Ljiga došao u Novi Sad. I pre toga je pružao sjajne partije, jer su ga ljudi iz Vojvodine spazili, ali ga u junirskoj reprezentaciji recimo nije bilo.

– Bio sam na pripremama, ali nisam prošao, svako ima svoju viziju – i time kao da stavlja tačku na tu nepravdu, ali i objašnjava: – Meni je to bio samo motiv da radim više.