Intervjui

VIKEND INTERVJU – ZORAN GAJIĆ: TREBA ZNATI POBEDITI

Uspešnu “žilu” koju je posle velikog rada “pronašao” kao trener, postigavši sjajne rezultate sa najboljom muškom selekcijom, Zoran Gajić je nekako preneo i na organizaciju na čijem je čelu od 27. novembra 2016. godine. Kao predsednik Odbojkaškog saveza Srbije, od pomenutog datuma do dan danas, u kancelariju na adresi Terazije 35, stigla su dva izuzetna trofeja, jedan namenjen šampionu Evrope, drugi još sjajniji, najboljem timu na planeti. Uz to, još nekoliko u svim reprezentativnim selekcijama, u obe konkurencije.

Uz to, kako sada stvari stoje, u dogledno vreme, biće najverovatnije jedan od onih koji bi trebalo da preseku traku na otvaranju Nacionalnog odbojkaškog centra, ali o tom po tom. Možda to bude, Bože zdravlja, u vreme ili oko perioda odigravanja Evropskog šampionata za žene, u Beogradu, 2021. godine. Sa svojim saradnicima je bio zauzet i pre nego što su stigla gore pomenuta odličja. Svakodnevno rade na tome da Odbojkaški savez Srbije ima najbolje moguće uslove, odnosno uslove koji pripadaju najboljoj odbojkaškoj organizaciji na svetu i najboljem sporstkom kolektivu u Srbiji. Nije lako, ali je na kraju, posle svih muka, nekako slatko kada se podvuče crta i saberu rezultati rada, zajedno sa medaljama i trofejima.

Neka pitanje Nacionalnog centra bude prvo. Dokle se stiglo sa tom idejom i kada se očekuje početak realizacije?

– Možda se “krećemo” malo polako, ali mislim da je to ono – polako ali siurno. Imali smo mali problem oko lokacije, a sada je i to rešeno, tako da očekujem da pre početka godišnjih odmora predamo kompletan idejni projekat i potrebnu dokumentaciju Vladi Srbije. Za sada je sve još u priči, ali kada nadležne institucije pošalju odgovor, odnosno kažu da počnemo sa gradnjom, nema sumnje da ćemo odmah prionuti na posao. Trenutno apsolutno ništa nije do nas, ruke su nam jednostavno vezane po tom pitanju. Ali verujem da će uskoro biti drugačija situacija.

Jedna od stvari koja je totalno “nova” jeste i ta da prvi put posle ko zna koliko godina, Odbojkaški savez Srbije nije u “minusu”. Dugovi su “rešeni” po dolasku devojaka sa Svetskog prvenstva, u oktobru prošle godine.

– Veliko hvala Državi Srbiji i predsedniku Aleksandru Vučiću, čoveku koji se i te kako razume u sport i pomaže ga na sve načine. Iskoristili smo priliku da iznesemo pomenuti problem dugovanja kada nas je pitao da li nešto Država Srbija može da pomogne u tom momentu. I predsednik nam je pomogao, pa smo prvi put bili na “pozitivnoj nuli”.

Kada je o pomoći reč, nikako se ne može i ne sme zaboraviti ona koja stiže od Banke Poštanska štedionica. Šta to tačno znači?

ub12– Pre svega lakši život za 68 klubova u Srbiji. Između ostalog i to da se pojedine nacionalne selekcije u mlađim kategorijama, gde igrači treniraju dva do četiri puta nedeljno po sat ili sat i po vremena, okupljaju periodično, na po nekoliko dana i tako na kraju dobijemo cifru od još 40 – tak zajedničkih treninga, što znači za njihov razvoj i napredak. To se odnosi pretežno na mlađe muške selekcije, gde zaostajemo za najboljim evropskim timovima u poslednjih desetak godina. Na taj način pokušavamo da im se približimo i to sve neko treba da plati. A to je Banka Poštanska štedionica. Oni su u nama prepoznali pouzdanog partnera i mi im na najbolji način vraćamo za to i zahvaljujemo na poverenju. Drago nam je da čujemo kako ističu zadovoljstvo kada se njihov logo vidi na svim kontinentima na dresovima naših momaka i devojaka. To je najmanje što mi za njih možemo da učinimo. Znači nam i kada jedan takam gigant potpiše sa nama višegodišnji ugovor. To je veća sigurnost za što nesmetaniji rad.

Bilo je govora kako se sve više dečaka bavi košakom, fudbalom i tenisom, da ih je u odbojkaškom klubovima sve manje i da treba učiniti sve da krenu odbojkaškim putem. Dokle se stiglo sa tom idejom?

– Ide nekako, interesovanje postoji, ali nam treba još više dece, kako bi iz što većeg uzorka izabrali što bolji kvalitet. Klubovi imaju uslove, postoje dvorane i treneri. Ali treba zaći po školama, pričati sa direktorima, sa nastavnicima fizičkog vaspitanja.

Kada smo kod trenera mlađih selekcija, kako ocenjujete njihov kvalitet?

Gaja– Ima ih, ali ne dovoljno i ne baš dovoljno obučenih. Počeću tako što ću se vratiti u neke 70 – te godine, pa sve do 90 – tih kada smo počeli da nižemo reprezentativne uspehe. U tom razdoblju, postojale su odbojkaške sekcije u školama, gde su profesori bili bivši odbojkaši, koji su učili decu i usađivali im ljubav prema odbojci. Tako je recimo Dušan Bošković bio u Kraljevu, Mija Todorović u Topoli, Luka Valerijan u Vršcu, Srđan Ilić u Karlovcima, braća Dervišević u Brčkom, Boško Ivanović iz Modriče, Miša Grbić i Duško Potkonjak u Kleku, Aca Zavišin u Kikindi… A šta tek reći za Ostojića, Maoduša i Mocka u Novom Sadu u čijim je osnovnim školama bila praktično polovina odbojkaša Vojvodine koji su kasnije osvajali medalje u reprezentaciji, od Atine do Sidneja i dalje. Svakako da je doajen nastavničke struke koji je “pravio” odbojkaše, čuveni Nebojša Ninkov, koji nije poznat samo jer je praktično stvorio Partizan, preteču današnje Vojvodine, nego je kasnije postao jedan od prvih kondicionih trenera, u Crvenoj zvezdi uz Branka Stankovića. I siguran sam da ima još mnogo onih koji su utkali sebe u kasnije rezultate. Ima mnogo primera ljudi koji su izuzetno zaslužni za razvoj odbojke u svojim regionima, širom Srbije. Posle 1995. kada smo osvojili prvu u nizu medalja, desio se odbojkaški “bum”, jer je od tada nekoliko desetina puta više dece počelo da igra odbojku. Dece ima, naročito se to odnosi na devojčice, ali nema dovoljan broj stručno osposobljenih trenera da sa njima radi.

Kako ih osposobiti na pravi način u što kraćem roku?

– Ne znam tačan broj, ali recimo da je blizu 50, eto toliko naših najboljih trenera radi po inostranstvu. Slična situacija je i kada su druge sposrtske igre u pitanju. Treba napraviti planove i projekte da se bar jedan broj tih ljudi vrati nazad. Kako napredovati… Pa danas postoji mogućnost usavršavnja putem interneta, veća nego ikad. Nama je to pre 40 godina bila misaona imenica i morali smo da imamo maštu kao Žil Vern da bi došli do nekih novih saznanja. Sada su svima dostupne sve utakmice najboljih klubova i reprezentacija, sa svim statistikama i analizama. I to je vid napredovanja. Mislim da je 99 odsto na samim trenerima, da gledaju i da rade. Imaju želju i volju, to je nesporno, ali potrebno je i “trenersko ludilo”. To krasi ozbiljnog trenera. I to je ono što kažu “Ko je našao profesilu koju voli, taj nikada nije radio”. Ništa im nije skriveno. Uz sve to, postoji bar desetak kadrovskih škola za visoko obrazovanje sa “rastegljivim” programom, koji je pristupačan svima. U krajnjem slučaju, svi treninzi nacionalnih selekcija su otvoreni, od obuke pionira do taktike svetskih šampiona.

Da li kao proslavljeni trener, dajete neke savete selektorima nacionalnih selekcija?

– Sjajno se osećam po tom pitanju jer me, uslovno rečeno, ne zanimaju spiskovi kandidata za nacionalni tim i i teme usko stručno vezane za teren. Pitam ih samo da li ima nekih problema i kakvi su im uslovi. Mnogo analiziram kome da ponudim selektorsko mesto i tu je najveća odgovornost predsednika, bilo kluba ili saveza. Ako se pokaže da trener nije adekvatan za to mesto, onda je to greška predsednika, jer ga je tu postavio. Ali do sada nismo imali tih problema.

Da li može da se ponovi Sidnej 2000. i Jokohama 2018?

– Ubeđen sam da može, svašta može da se desi. Ali ne treba smetnuti sa uma da danas postoji bar jedno deset selekcija koje na svakom takmičenju pretenduju na medalju. Uz to, ima bar još po 15 – tak koje u određenom danu pod određenim uslovima, mogu da te pobede. Zato moramo da imamo vrhunsku organizaciju na svim nivoima i maksimalnu posvećenost rezultatu. Tako se stiže do cilja. Prvo mesto ne osvaja onaj ko je najjači. Treba znati pobediti.

Uskoro će biti 900 dana od kada ste sa svojim saradnicima na čelu Odbojkaškog saveza Srbije. Čime ste zadovoljni, a čime niste?

– Po struci sam trener, a treneri nisu nikad zadovoljni kako im igra ekipa. Moj princip je da gledam da uvek bude bolje i da tražim način da tako bude. Mislim da treba raditi na profesionalizaciji klubova, jer bojim se da će nas pregaziti vreme. Moramo da nađemo model kako “za hleb da zaradimo”. Ovo sada je neko prelazno rešenje, treba se konsultovati, milsim da CEV ide u dobrom pravcu. Imamo televiziju, reklame, treba to iskoristiti. Tačno je da postoje i Banka Poštanska štedionica, kao i Država Srbija, ali se kao predsednik Odbojkaškog saveza Srbije, nekako ružno osećam ako dobijam novac samo od Države, kroz Ministarstvo omladine i sporta i Olimpijskog komiteta. arn118Trudimo se da i sami nešto zaradimo i tu moram ga pohvalim agilniog generalnog sekretara Ivana Kneževića koji je najzaslužniji što imamo PEAK kao sponzora sportske opreme, i još nekoliko velikih sponzora. Treba mi da “napravimo” pare.

Koliko ste do sada obišli gradova u Srbiji?

– Sigurno preko 30, a mislim bliže 40. I moram da naglasim da mi je drago da sve gradske strukture i ljudi koji su zaduženi za sport u tim gradovima, prepoznaju odbojku. Nikom od klubova njihova vrata nisu zatvorena. Naravno da ćemo nastaviti u tom smeru i kada su drugi gradovi u pitanju.

Glavni grad Srbije će 2021. godine biti jedan od domaćina Evropskog prvenstva za odbojkašice, a gde će se odigrati i završnica i biti borbe za medalje. Da li su već počele određene pripreme?

Gaja EP– Ima razgovora naravno. Veliki je to zadatak i treba ga obaviti na najbolji način. Sa druge strane, Odbojkaški savez Srbije bio je već domaćin mnogih velikih odbojkaških takmičenja, dva Evropska šampionata 2005. i 2011, zatim ko zna koliko uspešnih organizacija Svetske lige, Gran prija, prošle godine prve Lige nacija, pa svake godine po neka Balkanijada mlađih selekcija se igra u nekom našem gradu… Imamo pouzdane i kvalitetne ljude kada je taj deo u pitanju, u čestim smo komunikacijama sa Evropskom odbojkaškom konfederacijom, tako da mislim da smo na dobrom putu da ispunimo ono što je ministar Vanja Udovičić rekao, a to je da će to biti najbolje organizovano Evropsko prvenstvo do sada.

Nedavno je sa zvaničnim radom počela Asocijacija profesionalnih odbojkaških klubova, čiji je generalni direktor Ivan Miljković. Njihov cilj je da se pomogne klubovima i igračima. Kako kao trener, a kako kao predsednik jedne uspešne organizacije gledate na njihov “plan i program delovanja”?

Gajic i Miljkovic 2– Sa pozicije predsednika Odbojkaškog saveza Srbije, koja je daleko odgovornija od trenerske, mislim da postoje dve stvari. Prva je pitanje ostvarivosti, a druga je šta je konačan cilj. Vezano za prvo, treba reći da ih ne podržava ni Međunarodni olimpijski komitet, ni FIFA, da su protiv njih i CEV i FIVB kao i vodeče svetske odbojkaške federacije, Turska, Rusija, Italija… Ne vidim svetlo na kraju tunela, mislim da je to neostvarivo ili jako teško. Sa druge strane, želja im je da pomognu klubovima, a to isto u suštini želi i Evropska odbojkaška konfederacija koja je podigla budžet za klubove na blizu četiri miliona evra. Treba napomenuti da se CEV muči i sa nekim prethodno preuzetim problemima zbog loših investicija bivšeg predsednika, i da bi u protivnom ta cifra bila sigurno veća. I CEV i ACPV imaju isti cilj – da pomognu klubovima. I to je dobro za odbojku. Ali izgleda da je pitanje ličnog odnosa. Sve ovo bih mislio i da sam trener.

A da li je predsednik OSS Zoran Gajić, kako navode neki grčki, a prenose drugi strani mediji, budući trener odbojkašica PAOK – a?

Gaja i Kosta– Prilikom izbora na funkciju predsednika, dogovor je bio da mogu da se bavim i trenesrkim poslom. Naravno, ukoliko se ukaže prilika i ne po svaku cenu. Situacija u trenerskom poslu je sve gora i za sada o tome ne razmišljam. Da li će biti drugačije – videćemo. Bio sam nedavno u Solunu na Sajmu sporta, gde sam se video sa svojim jako dobrim prijateljem Kostasom Haritonidisom, predsednikom Trenerske organizacije Grčke i jednim od važnih funkcionera stranke PASOK. Dobio je nagradu za životno delo od Udruženja pedagoga fizičke kučlture Makedonije koja mu je uručena u Olimpijskom muzeju. Znam dosta grčkih novinara, znam njihovu želju za senzacijom, ali od toga nema ništa. Ja sam, za sada, samo predsednik Odbojkaškog saveza Srbije.

Treba vratiti Veckova u srpski bič – volej

Kakva je trenutna situacija sa kada je bič – volej u Srbiji u pitanju?

– Na žalost tu jako zaostajemo jer, opet na žalost, nemamo trenere. Jedan od najboljih na svetu, Srđan Veckov, otišao je iz Srbije ne svojom voljom, pa je Nemice odveo na Olimpijske igre, a sada čini sve da tako bude i sa Poljakinjama. Izuzetno je cenjen i poštovan u svetskim okvirima bič – voleja i nastojaćemo da nađemo rešenje da ga vratimo u Srbiju. Njegovo znanje videli smo na seminaru koji je držau prošle godine, kao i patriotizam što je uprkos velikim obavezama našao vremena za nas. Kada je Liga u bič – voleju u pitanju, vlada ogromno interesovanje za organizatore, gradovi se prosto otimaju da budu domaćini i čak postoji “lista čekanja”.

Sponzori, dođite da se dogovorimo

Odbojkaški savez Srbije je najbolja sportska organizacija u našoj zemlji, a ujedno i najbolja odbojkaška federacija na planeti. Da li vam se kao takvima, nekim slučajem sponzori sami javljaju, što bi u mnogim zemljama bilo prilično logično?

– Na žalost, taj film se ne prikazuje u našim bioskopima. Hvala nekima kao što su na primer Škoda, Lukoil, Mg Mivela, koji su nam oficijalni auto prevoznik, zvanična pumpa i zvanična voda Odbojkaškog saveza Srbije. Voleli bi kada bi imali mnogo tih oficijalnih prijatelja odbojke. Pozivam sve zainteresovane, da se jave, da ih reklamiraju svetski i evropski šampioni, da ih reklamira najbolja odbojkaška federacija na svetu i najbolji savez u Srbiji. Ne plašite se cifre, dođite da se dogovorimo.

Sidnej i Jokohama

Bili ste trener olimpijskog šampiona 2000. godine i predsednik Saveza prilikom osvajanja svetske titule 18 godina kasnije. Koji je uspeh veći?

– I jedan i drugi su izuzetni. Sidnejsko zlato je imalo svoj uticaj, sve ide ka tome da će i zlato iz Jokohame imati svoj. Jer ukoliko ne bude lakše i najmanjem klubu u Srbiji posle velikih uspeha, te medalje će izgubiti svoj sjaj. Jer klubovi su ti koji prave igrače za reprezentaciju, osnovna ćelija njihove proizvodnje. Uspeh iz Sidneja je sigurno uticao na neke klince da počnu da igraju odbojku. Mislim da će tako biti i sada, posle zlatne medalje sa Svetskog prvenstva odbojkašica isto imati odjek po pitanju još većeg interesovanja za naš sport.